Komorač

Sreda 17 jun

Komorač

Komorač je otporna samonikla divlja ili uzgojena dvogodišnja biljka sa zadebljanim korenom iz kojeg u prvoj godini izrastu listovi, a u drugoj godini i do 2 metra visoka stabljika s listovima i cvetovima. Stabljika je okrugla, modro-zelene boje i u gornjem delu razgranata, a listovi su sastavljeni od mnoštva sitnih listića. Komorač pripada porodici štitarki, jer su žuti cvetovi skupljeni u štitaste grozdove. U svakom plodu ima stotinjak semenki bogatih eteričnim uljima. Semenke su male, aromatične, pljosnate i ovalne, sa žutim žlebom, a koriste se kao začin.

Ova biljka potiče iz Sredozemlja i najviše joj odgovara topla, ali ne tropska klima. Uzgaja se u Grčkoj, Turskoj, Italiji, južnoj Francuskoj i u severnoafričkim zemljama.

U antici, komorač je bio cenjen na području Azije zbog svog ukusa sličnog anisu, kao i zbog lekovitih svojstava. Rimljani su sa uživanjem jeli njegove listove, koren i semenke u salatama i hlebu. U srednjem veku koristili su ga za rasterivanje insekata. Verovalo se da plaši veštice, pa su ga za Ivanjske noći kačili na ulazna vrata. Često su ga stavljali u ključaonice kako nikakvo zlo noću ne bi ušlo u kuću. Srodne vrste komoraču su anis, celer i kim.

Komorač je odličan izvor vitamina C (21mg, što čini 35% RDA) i kompleksa vitamina B: niacina (6mg, što čini 38% RDA), tiamina (0,4mg, što čini 34% RDA), piridoksina (0,5mg, što čini 28% RDA) i riboflavina (0,4mg, što čini 27% RDA).

Predstavlja jednu od najstarijih poznatih lekovitih biljaka koju su koristili stari Egipćani, Rimljani i Grci, a na našim prostorima koristio se kao prirodni lek kod stomačnih tegoba i prehlada.

U ukupnom kvalitetnom nutritivnom sadržaju posebno se ističu elementi koji imaju snažno antioksidaciono dejstvo. Istraživanja su pokazala da smanjuje upale i pomaže u sprečavanju razvoja raka. Eksperimentima na životinjama utvrđeno je da eterično ulje ima sposobnost zaštite jetre od štetnog toksičnog delovanja.

Svi delovi komorača - lukovica, stabljike i listovi, upotrebljavaju se u pripremi jela. Nožem treba iseći stabljike i dno lukovice i ukloniti spoljne listove. Kratko ih treba oprati vodom, a zatim komorač narezati prema potrebi. Stabljike se koriste u pripremi bujona, dok listovi daju posebnu aromu ribi pečenoj u foliji, a mogu se iskoristiti i za ukrašavanje jela.

Najbolje od komorača dobijamo ako ga poslužimo svežeg. Vrlo su zanimljive kombinacije komorača s povrćem i voćem u raznim salatama. Evo nekoliko zanimljivih kombinacija salata s komoračem, koje vredi probati: s avokadom i narandžama, artičokama i parmezanom, s jabukama, rukolom, mandarinama i narom, s pršutom i kruškama, pečenom piletinom, radičem, lukom, pinjolama i svežim smokvama.

Pravi lekoviti koktel može se pripremiti tako da sveži komorač začinimo maslinovim uljem, pa ovu ukusnu i mirisnu salatu serviramo kao predjelo. Umesto zelene salate ili paradajza u omiljeni sendvič možemo staviti sveže narezani komorač ili ga preliti jogurtom uz dodatak sveže iseckane nane.

Bela ili bledozelena čvrsta lukovica, sa suptilnim mirisom na anis, bez znakova oštećenja i truljenja - znak je dobrog kvaliteta komorača. Stabljike koje se nadovezuju na lukovicu treba da budu ravne i bliske jedne drugoj, a listovi sveži i zeleni. Prilikom kupovine treba birati manje lukovice koje su čvršće i manje vlaknaste. Trebalo bi izbegavati komorač koji ima cvetove na stabljikama, jer je to znak da je prezreo.

Komorač čuvamo do četiri dana u delu frižidera namenjenom za povrće, iako ga je najbolje pripremiti istoga dana nakon kupovine, budući da stajanjem gubi na aromi. Nakon blanširanja, komorač se može zamrznuti, ali ovim postupcima on dosta gubi na svojoj aromi.

Osušene semenke komorača bi trebalo da se čuvaju u čvrsto zatvorenoj posudi, na hladnom i suvom mestu, do šest meseci.